VELIKA LAŽ – Razotkrivanje nacističkih korijena ljevice

Opis

Autor: Dinesh D’Souza
Naslov: VELIKA LAŽ
Podnaslov: Razotkrivanje nacističkih korijena ljevice
Predgovor za hrvatsko izdanje napisao Zvonimir Hodak
Format: 388 stranica (380 str. teksta + 8 str. slika)
Opseg: 402 stranice
Uvez: meki

---

Promocija ove knjige bit će 15. 05. 2019. u 19 sati, u dvorani Vijenac, Kaptol 29a, Zagreb.

---

Stari su se fašisti barem zvali fašistima. Zvali su sebe pravim imenom. Suprotno tome, naša fašistička ljevica govori da su oni antifašisti. To je suludo, znam. Upravo oni ljudi koji se bore za centraliziranu državu, koji imaju dugu povijest rasizma i rasnog terorizma, koji su moć vlasti koristili protiv svojih političkih protivnika, dok su to mogli, i koji i dalje primjenjuju kulturno zastrašivanje i razbojništvo kako bi nametnuli svoju ideologiju, uporno govore da su oni antifašisti.

Istodobno, svjesni da su fašizam i nacizam danas otrovne etikete, najotrovnije u zapadnoj kulturi, ti samoprozvani antifašisti podmetnuli su etiketu fašizma desnici… Dakle, u čudnoj smo situaciji, u kojoj stvarni fašisti glume da su antifašisti i istodobno optužuju stvarne antifašiste da su fašisti. Tu inverziju ljevica stvara pomoću mehanizma koji se zove velika laž… Ta laž ima cilj sakriti fašističke i nacističke korijene… ljevice. I danas su i program i taktike ljevice duboko oblikovani po uzoru na fašizam i nacizam. Kako bi sakrili tu očitu povezanost, ljevičari lažu na kilometre, a pod time želim reći da lažu o tome tko su fašisti i nacisti, a onda lažu tko su oni, ljevičari. Pogledajmo kako to funkcionira. Evo kako ljevičari lažu o nacistima s namjerom da prikažu kako su nacizam i oni suprotni. Govore da su nacisti bili kapitalisti, a da su oni, tj. ljevičari, antikapitalisti, da su nacisti bili kršćani, a da su oni svjetovnjaci, da su nacisti bili protiv pobačaja, a da su oni za pravo na
pobačaj, da su se nacisti suzdržavali i bili spolno konvencionalni, a da su oni spolno oslobođeni boemi. Ali, po svakoj od ovih točaka gledišta ljevice i nacionalsocijalista u biti su jednaka – i jedni i drugi su antikapitalisti, antikršćani (po vjerovanju i po spolnoj etici) i protivnici prava na život…

U ovoj knjizi okrećem ploču i pokazujem da pravi fašisti jesu pripadnici ljevice… Optužbe koje oni izgovaraju… u stvarnosti su primjenjive na njih same. Upravo ti samoproglašeni protivnici mržnje provode pravu politiku mržnje. Postupkom transfera ljevičari optužuju svoje žrtve za ono što sami jesu i što rade. Bolesnom zamjenom teza stvarni fašisti… prerušavaju se u antifašiste i optužuju stvarne antifašiste da su fašisti.

Jasno je da svaka strategija za poraz fašističke ljevice mora početi raskrinkavanjem punih razmjera te velike laži. Takozvane antifašiste mora se raskrinkati kao fašiste, jer to i jesu.

Video zapis: Predstavljena knjiga ‘Velika laž – nacistički korijeni ljevice’: ‘Jesu li fašizam i nacizam desni ekstremizmi?’

Narod HR: Predstavljena knjiga ‘Velika laž – nacistički korijeni ljevice’: ‘Jesu li fašizam i nacizam desni ekstremizmi?’

---

---

Govor Karolike Kriško:

Dvorana Vijenac, 15. svibnja 2019.
predstavljanje knjige autora Dinisha D’Souza „Velika Laž – razotkrivanje nacističkih korijena ljevice”
Karolina Vidović Krišto
Kroz moje javno djelovanje često sam od lijevih novinara i lijevih medija nazivana desničarkom. Odupirala sam se tomu jer smatram da novinar u svojem djelovanju i profesionalnom radu ne smije biti ni lijevo ni desno, nego u službi javnosti kojoj će prenositi sve relevantne i za društvo bitne informacije kako bi svi pripadnici zajednice mogli donijeti svoj vlastiti zaključak.

Isto tako sam u svom dugogodišnjem radu primijetila da mnogi – nazovimo ih kolege novinari, i mnogi – nazovimo ih kolege povjesničari, rade i djeluju kao lijevi aktivisti, namjerno ili silom prilika ignorirajući ključne činjenice.

Kada živite u društvu u kojem se komunizam glorificira kao antifašizam, a živimo, onda je vrlo popularno nazivati se ljevičarom.

Kada živite u društvu u kojem se fašizam i nacizam nameću kao desni ekstremizam, a živimo, onda je vrlo nepopularno, rekla bih u tom kontekstu čak i neprihvatljivo, nazivati se desničarom.

Ali, jesu li fašizam i nacizam desni ekstremizmi?

Nisu – fašizam i nacizam nisu desni ekstremizmi, odlučno piše i jasno argumentira Dinesh D’Souza. Problem je, kaže, počeo kada se nisu ostvarila Marxova glavna proroštva. Tada je nastala kriza na ljevici, među socijalistima, pa su se marksisti rascijepili na dva glavna tabora – prvi je postao lenjinizam i boljševizam, a drugi – fašizam i nacizam.

Trebamo li se prisjetiti kako se Hitlerova stranka zvala „Nazionalsozialistische Arbeiterpartei” – ili, nacionalsocijalistička radnička partija? Je li nam potrebno da nas Dinesh D’Souza podsjeti kako je Hitler sanjao o Njemačkoj kao prvoj državi na svijetu koja će iskorijeniti katoličku crkvu?

D’Souza nas podsjeća i kako je izvorna platforma fašista sadržavala ukidanje vjeronauka u školama te zapljenu imovine vjerskih institucija, te kako je Mussolini, koji se nikada nije odrekao svojih ljevičarskih ideala, prezirao katoličku crkvu.

Jao, kako smo podlegli velikoj laži, i kao društvo, i kao pojedinci, i to kroz mnoge generacije. Koliko smo puta čuli ljevičarsku mantru kako komunizam s jedne, i fašizam i nacizam s druge strane, nisu isti jer je, (reći će,) komunizam u svojoj ideji i ideologiji bio kao jako dobar, ali su se, eto, u provedbi događale i nemile stvari; dok su fašizam i nacizam već u samoj ideji i ideologiji loši, a o provedbi da i ne govorimo. A ja vas pitam – gdje je razlika?
Gdje je razlika kada su ove ideologije i ovi režimi izrasli iz istoga korijena, korijena marksizma i socijalizma? Kada kažu da je 1945. pobijedilo dobro nad zlim, a pritom govore o nacizmu, komunizmu i fašizmu, ja kažem: Nije! Tada je zlo pobijedilo nad zlim.

Pišući o ideolozima faši-, naci- i komunizma, autor, među ostalim, ističe zanimljivost kako su i Hitler i Mussolini bili opčinjeni Nietzscheom. Međutim, jedno ime posebno strši – Heidegger.
Pazite – Heidegger! Omiljeni filozof ljevice i ljevičara!

Kada sam pročitala taj pasus odmah sam nazvala svoju prijateljicu filozofkinju koja se ponosi svojim radikalno lijevim opredjeljenjem, koja mene naziva desničarkom i kojoj je, koliko se sjećam, omiljeni filozof upravo Heidegger.

Bilo je iza ponoći i nije se javila. Poslala sam joj poruku upitavši je koji joj je omiljeni filozof. Odgovorila je „Švabe”. Koji točno, pitala sam, „je li Heidegger?” Da, odgovorila je. Na to sam joj napisala – „Nacist. Ideolog fašizma i nacizma.” Heidegger je bio nacist, antisemit, šutio je o Hitlerovim zločinima nakon rata. Bila sam uvjerena da će mi napisati kako nisam normalna i da sam se sigurno najela ludih gljiva.
Međutim ona mi je napisala – „Da, znam. Ali je jak.”
Ovo me izulo iz cipela. Ljevičari znaju, oni znaju, ali skrivaju, prešućuju, i, kako kaže D’Souza, provode transfer.

Postupkom transfera ljevičari optužuju svoje žrtve za ono što sami jesu, i što rade.
Bolesnom zamjenom teza stvarni fašisti u politici prerušavaju se u antifašiste i optužuju stvarne antifašiste da su fašisti.

Najviše ga je, kaže autor, zaintrigiralo pitanje o tome kako netko može uspjeti progurati tako veliku laž.

Odgovor je u tome da moraš vladati svim velikim megafonima kulture,/ od sveučilišta preko filmova do velikih medija. Ne trebaju im više ni tajne službe, ni dnevna politika – samo znanost, obrazovanje, kultura i mediji. Zvuči poznato?

„Važno je raščistiti što podrazumijevamo pod pojmovima „ljevica“ i „desnica“, kaže D’Souza. „Politička primjena tih izraza datira od 1789. godine i Francuske revolucije. U Nacionalnoj skupštini u Parizu pristaše Revolucije sjedili su na lijevoj strani, a njihovi protivnici na desnoj. Odatle smo dobili izvorne nazive „lijevo krilo“ i „desno krilo“. Izraz „desno krilo“ u ovome se kontekstu odnosi na branitelje starog režima, koji su željeli da se Francuska vrati vladajućem savezništvu između prijestolja i oltara, koje je prethodilo revoluciji. Riječ „konzervativac“ počela se od tada odnositi na staru gardu, koja je htjela konzervirati monarhiju i prerogative etablirane Crkve, i sačuvati ih od revolucionarnog prevrata.”

Ako ćemo u tom duhu pokušati definirati ljevicu onda je lijevo protiv Boga, protiv Isusa Krista, protiv Katoličke crkve. Sjetimo se 1793. i ulaska pristaša revolucije u Notre Dame, izbacivanja kipa Majke Božje i postavljanja obnažene žene koja je trebala predstavljati Božicu razuma.

Sjetimo se današnjih progresivističkih snaga i ljevice kojima je jedna od glavnih okosnica borba protiv vjere, Boga i Katoličke crkve.

Ako bi me netko danas pitao u kakvom društvu danas živimo – kakva je Hrvatska? Možda bih odgovorila ovako:

„Naša kultura jest kultura obrednog zlostavljanja i zastrašivanja, u kojoj ljevičari ljude koji drukčije misle/ verbalno napadaju, pribijaju na stup srama i teroriziraju, u nekim slučajevima ne samo da njihov glas utišaju nego i da im unište i karijeru i život. Danas je demoniziranje redovit način djelovanja ljevice. I, usput, upravo su zbog toga mnogi postali bojažljivi. Žive u strahu od medija i njihove moći kojom ih mogu tako ponižavati da će ih i njihova strana pokopati.” Kraj citata. Upravo sam pročitala citat iz knjige koju danas predstavljamo. Autor nije pisao o mojoj, nego o svojoj državi.

Iako se Dinesh D’Souza u svojoj knjizi „Velika laž” prvenstveno bavi istraživanjem nacističkih korijena američke ljevice, njegova istraživanja i analize itekako su relevantni i za Hrvatsku.

Kada autor navodi primjere fašističkog ponašanja ljevice u Americi ne možemo se oteti dojmu da je oblik djelovanja i širenja lažnih paradigmi vrlo sličan i u Hrvatskoj.

Jedna od tih paradigmi posebno naglašena u knjizi je ta da su ljevičari i progresivisti na strani slobode, jednakosti i građanskih prava.

Međutim, autor je pokazao da su upravo oni na strani ropstva i segregacije, rasnog terorizma i Ku Klux Klana.

Krenimo redom. U našoj svijesti je nekako usađeno kako su u američkom građanskom ratu ratovali Sjever i Jug. I kako su južnjaci bili za ropstvo, a sjevernjaci protiv. Međutim, raskol je tada bio između progresivističkih demokrata (koji su bili na vlasti u 15 američkih država na jugu) i desnih republikanaca (koji su bili na vlasti u 19 država, uglavnom na sjeveru SAD-a).

Abraham Lincoln, republikanac i predstavnik američke desnice, pobijedio je na izborima za predsjednika upravo na valu borbe za slobodu i protiv ropstva. Međutim, progresivni demokrati nisu se htjeli odreći svojih robova, i pokušali su se – prije negoli stupi na snagu Lincolnova administracija – odcijepiti od SAD-a i zadržati robove.

U knjizi ćete naići na podatak kako je 1860., u godini prije građanskoga rata, u Americi bilo 4 milijuna robova. Što mislite koliko ih je bilo u vlasništvu pripadnika republikanske stranke?
Govorimo o republikanskoj stranci u kojoj su među ostalim bili Lincoln, kasnije Reagan, a danas Trump.

Nijedan. Svih 4 milijuna robova bili su u vlasništvu pripadnika demokratske stranke.
To je demokratska stranka u kojoj su među ostalim bili Andrew Jackson, kasnije Roosevelt, Kennedy, Clinton i Obama.

A sad se sjetimo megafona zvanog Hollywood i spektakla „Zameo ih vjetar”, odnosno „Prohujalo s vihorom”. Romantična i lijepa priča o Scarlett irskog prezimena O’Hara, koja se bori protiv prljavih pripadnika sjevernjačke vojske, i koja je tako fina prema svojim robovima. Zaljubljena je u romantičnog vlasnika robova Ashleya, a glavni frajer je ratni profiter Rhett Butler.

Gledajući film, a gledala sam ga nekoliko puta, nisam stekla dojam da su demokrati htjeli zadržati stanje protubožnog i protučovječnog držanja robova, niti da su republikanci u skladu s Bogom i u ljubavi prema svome bližnjem tražili slobodu i dostojanstven život za svakog čovjeka.
Nije ih zameo vjetar, nego megafon laži.

D’Souza nastavlja s primjerima. Možda prva pojava u Americi koju se može djelotvorno povezati s fašizmom jest Ku Klux Klan, koji je osnovan radi teroriziranja i istrebljivanja crnaca.

Ku Klux Klan je mnogo prije nacista osmislio svoje rasne odore i kapuljače, i provodio zastrašivanje i nasilje koji „upečatljivo nagovješćuju način / na koji će fašistički pokreti funkcionirati u međuratnoj Europi“.

I onda podatak: Ku Klux Klan bio je domaće terorističko krilo Demokratske stranke. Ponovimo, demokratske stranke u kojoj su među ostalim bili Jackson, Wilson, Roosevelt, kasnije Kennedy, Clinton i Obama. Za Rooseveltova mandata jedan je bivši pripadnik Ku Klux Klana imenovan u Vrhovni sud, a kada je 2010. umro jedan od bivših vođa Ku Klux Klana (Robert Byrd), supružnici Clinton i Barrack Hussein Obama pjevali su mu hvalospjeve. Sve to pamti i u svojoj knjizi bilježi Dinesh D’Souza.
U poglavlju naslovljenom „Rasni terorizam u Njemačkoj i Americi” autor piše o tome kako su demokrati i nacisti pokrenuli orgije terorističkog nasilja, prvi nad crncima, a drugi nad Židovima, a onda prešli s kaotičnog nasilja rulje na uspostavljanje i jačanje sustavnih institucija rasizma.

Citiram:
„Počinjem napomenom da je postojala velika sličnost između Ku Klux Klana i nacističkih smeđokošuljaša. Zanimljivo je da su te dvije organizacije na vrhuncu svoga djelovanja, (tj. dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća) imale približno jednak broj članova, koji se kretao od 3 do 5 milijuna. K tome, i Klan i smeđokošuljaši napadali su jednaki tip ljudi. Primjerice, i jedni i drugi usmjeravali su svoje nasilje ne samo na rasne manjine nego i na političke protivnike.

Ku Klux Klan je u prvim godinama, primjerice, ubio jednak broj i bijelih republikanaca i crnaca. K tome, iako su crnci bili glavna manjinska ciljna skupina, Ku Klux Klan je bio i antikatolički i antisemitski (…)

Na kraju ćemo vidjeti kako su i Hitler i vladajući sloj Demokratske stranke američkoga juga počeli oplakivati nasumično kaotično nasilje nad ciljnim manjinama. Hitler je, naravno, nasilje smeđokošuljaša odobrio. Ali je kasnije psovao protiv, kako je to nazvao, „emocionalnog antisemitizma“ i zahtijevao da ga se zamijeni „racionalnim antisemitizmom“ državne politike. Dakle, institucionaliziro je antisemitizam.

I južnjački su demokrati jednako govorili. Vikali su protiv linčovanja koje je provodio Ku Klux Klan, a za institucionaliziranje organizirane represije pomoću segregacije i diskriminacije pod okriljem države, baš kao i nacisti.” Kraj citata.

Ovo su oblici djelovanja naci-, rasi-, faši- i komunizma. Povukla bih paralelu s jugo-komunizmom. Nakon mahnitog masovnog ubijanja i istrebljenja na Bleiburgu provedenog od strane partizana i njihovih kolaboracionista, (čemu svjedoče Huda jama i ostala stratišta), u ime te iste zvijezde petokrake komunizam je institucionalizirao istrebljenje svojih protivnika, ne samo represijom, društvenom eliminacijom i progonom, nego i ubojstvima.

Međutim, postoji jedna razlika u odnosu na spomenute primjere iz knjige – pripadnici i sljedbenici fašističko-nacističkog komunizma, (nekad u Jugoslaviji, a danas u Hrvatskoj), ni ne hine da oplakuju žrtve zločina. Primjerice, saborski zastupnik, pripadnik ljevice, u skladu s ljevičarskim ideologijama i ljevičarskim modusom operandi, Nenad Stazić je na svom FaceBook-profilu ne tako davno objavio: „Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika!”
Puno je primjera u kojima D’Souza dokazuje povezanost ljevice, prije svega američke, s fašizmom i nacizmom: od rasizma, eutanazije, pobačaja i eugenike (to uistinu vrijedi pomno pročitati), do djelovanja Georgea Sorosa i organiziranog stvaranja nereda.

Što se ovog potonjeg tiče, autor spominje kako se u SAD-u pojavio novi tip prosvjeda na kojem nered stvaraju unajmljeni, plaćeni prosvjednici, koje traže čak otvoreno, preko oglasa.

D’Souza navodi niz primjera. Za kraj ću se dotaknuti upravo tih organiziranih prosvjeda kojima ljevičari svojim neistomišljenicima uskraćuju ustavna prava na okupljanje i na slobodu govora.

U travnju 2017. na fakultetu Claremont Mc Kenna spriječili su predavanje znanstvenice koja svjetonazorski pripada konzervativcima. Oko 250 prosvjednika blokiralo je ulazak u Ateneum, neki su uzvikivali „fašist”, a neki „crni životi su ovdje važni”.
Vodstvo fakulteta je otkazalo predavanje. Kao razlog su naveli sigurnost. Zamolili su predavačicu da predavanje održi samo organizatorima, uz prijenos na društvenim mrežama.

Sjećate li se kada je 2013. Judith Reisman bila u Zagrebu / i kada su studenti filozofskog fakulteta blokirali ulaz u dvoranu, i kada je tadašnji dekan otkazao predavanje, zbog sigurnosti, i kada je debata Judith Reisman održana u maloj prostoriji jednog zagrebačkog hotela uz prijenos na društvenim mrežama?

Autor već u prvom poglavlju naglašava: „Budući da veliki lažovi imaju sav taj kulturni arsenal na raspolaganju, mogu širiti laži potpuno uvjereni da nitko drugi nema dovoljno snažan megafon kojim bi im se usprotivio. Oni mogu osigurati da njihove laži uče djeca u školama, da se njihove laži pretaču u filmove i kazališne predstave i da ih mediji svakodnevno prikazuju kao pravu istinu. Na taj način široke mase počnu vjerovati u njihove laži, ponekad čak i oni ljudi o kojima lažu.”

Parafrazirat ću Abrahama Lincolna:
Možete zauvijek praviti budalama određeni broj ljudi.
Možete sve ljude praviti budalama na određeno vrijeme.
Ali zauvijek, sve ljude praviti budalama – e, to nikako ne možete.

Kao novinarka, kao slobodna hrvatska državljanka, kao žena i majka savjetujem vam – pročitajte ovu knjigu otvorena uma – i zaključite sami. Hvala.