Akcija!
probuditese

Katolici, probudite se!

110,00 Kn 80,00 Kn

Kategorija: .

Opis proizvoda

Recenzija knjige “Katolici, probudite se” – Katolik.hr
Moram priznati kada je Hrvatska prije par godina upoznala misionara laika, Kolumbijca Marina Restrepa, bio sam već malo zasićen kvantitetom osoba koje u Hrvatskoj drže duhovne obnove, domaće ili strane. Još ako su bili karizmatici, ili netko poput Restrepa s privatnim objavama – to gore. Tako sam i njegovu prvu knjigu i svjedočanstvo „Iz tame u svjetlost“ pročitao letimice, i valjda iz 3 čitanja, dok nisam dobio ukupnu sliku. Nije me impresioniralo ni oduševljenje pojedinaca koji su bili na samim duhovnim obnovama, i koje su mi ga pokušali prenijeti.

No, potom potom sam na jednom blogu pročitao recenziju Restrepove sljedeće knjige1, gdje se sasvim jasno i tradicionalno određuje prema protestantizmu kao krivovjerju, što je danas već rijetkost, a treća knjiga me bez vanjskog posrednika sama zaintrigirala naslovom – „Katolici, probudite se!“.
Izazovno i provokativno, nema što, jer takav naslov sigurno ne sugerira jutarnje fizičko buđenje, već naslućuje da cilja na ono autoobraćeničko i reevangelizacijsko buđenje koje je potrebno katolicima. Dodatno me zaintrigralo što sam primijetio da je izdavač mlada i mala nakladnička kuća imena Benedikta, i koja izdaje samo duhovna i politička triler izdanja, te kojima očito lukrativnost nije prvi i posljednji cilj, već reevangelizacija Crkve i povećanje osjetljivosti savjesti hrvatskog društva kao takvog. Već mi je njihova prva knjiga o masonima skrenula pažnju na to, jer je ovaj puta to bilo učinjeno nekako nepresenzacionalno a sa dovoljno dozom drame, i uz prezentere koji svojim društvenim angažmanom također zaustavljaju pažnju.2

Moram priznati da sam samu temu masonstva do sada podsvjesno izbjegavao, jer su mi teorije urote i zavjere prilično zamorne. Izbjegao sam tako i knjigu inače cijenjenog katoličkog apologeta Johna Salze „Masonstvo bez maske“.3 Mislim da je tome neinteresu sada došao kraj, upravo preko knjige koja se neizravno bavi sa njima, a to je „Katolici, probudite se!“, jer član sam Crkve. A Crkva ako se i ne želi baviti masonima, mora se baviti jer se oni ne prestaju baviti Crkvom i ugrožavati je. Nikakvo čudo, da je o njima stoga do II. vatikanskog koncila izdano najviše papinskih pisama i opomena na ugrozu koja od njih prijeti. To je samo jedna od stvari na koje nam pisac ozbiljno i neumorno skreće pažnju tijekom cijele knjige jer Crkvi prijete i prave konkretnu štetu snage i izvan i unutar Crkve. Pisac pri tome poziva na posvemašnju ozbiljnost, jer svako odnemarivanje upozorenja na štetu iznutra, nije ništa manje od guranja glave u pijesak ili neki oblik crkvene infantilnosti.

Dajmo za početak kroz početnu ocjenu neki zajednički nazivnik knjizi „Katolici, probudite se!“. Što se mene tiče knjiga je u najklasičnijem žargonskom smislu riječi – „bomba“. Ako vam je i ta ekspresija već prilično otrcana, bez ikakva srama od eventualne prozivke za pretjerivanje ili neumjerenost u terminologiji, lako bih osobno knjigu nazvao ne samo „bombom“, već „tektonskim poremećajem“. Možda postoji, ali ja kao kršćano – knjiški moljac do sada nisam ni susreo ni pročitao knjigu koja s toliko drame, zanosa, a posebno samokritičnosti govori o katoličkoj stvarnosti. Svaki je krštenik katolik, kako znamo iz kateheze, u Isusu Kristu i s njime također kao i Krist pomazan za svećenika, proroka i kralja. Restrepo se u ovoj knjizi nesumnjivo latio od te tri, najviše proročke uloge i to doslovno (kako bi i trebalo…). Latio se je na biblijski način. Kakav je to? To je ono kad se ide državnim i vjerskim poglavarima ‘trubiti’ pod nos što s njihovom upravom ne valja jer ono nadahnuće što pogoni proroka pri tom djelu, jače je od njega samog. Takva osoba ide jer se toliko sljubila s Bogom, izgubila svaki strah, i ne boji se i to malo što ‘ima’ izgubiti samo da izrekne istinu. Restrepo kao prorok ne obraća se samo ‘rukovodiocima’ već i svemu puku ne bi li ga nagovorio na obraćenje poput Ivana Krstitelja. Oštar kao bič i paralelno nježan kao majka.

Restrepo dakle koristi ‘old school’ prorokovanje koje je dakako u naše modrno vrijeme ‘out’ ne samo u svijetu, nego još gore i u Crkvi.4 Proroci tjeraju svoje i gube u svom okruženju najčešće sve – čast, ugled, pozicije, imovinu a neki i živote. Ne znam kuda će to sve Restrepa odvesti, no ja sam mu zahvalan za knjigu. Navest ću za ilustrativnost i za početak samo dvije izjave koje se nalaze na već poodmaklom dijelu knjige: „Ovo je najslabije duhovno razdoblje u povijesti Katoličke Crkve!“. „Postali smo gori od pogana!“. Ako po ovom sadržaju ili uskličnicima zaključujete da je Restrepo samo netko tko se ‘pjeni’, ili čak neotesanac, moram vas odmah razuvjeriti. Uopće ne. Dok čitate, kao da sjedite u ugodnom društvu i vodite dubok i dramatičan vjerski razgovor, premda osobu poznajete pola sata imate osjećaj ugode kao da se poznajete godinama i savršeno razumijete. E takav je Restrepo. Pa ipak, budući da se Restrepo ne ugiba izreći sve, baš sve, i prozvati i pozvati na odgovornost one koji su u Crkvi podbacili, bilo laike, bilo klerike, i nisu bili odgovorni, a takav je govor najmanje popularan, nimalo ne čudi da sam autor tijekom cijele knjige daje barem 10 izjava o toj svijesti da knjiga neće omiljeti mnogima, naročito onima kojiÂÂ ne dopuštaju nikakvu kritiku njihova života ili rada, pa bilo to i preko crkvene prizme. Navedimo nekolicinu:

„Možda se ovo viđenje vremena i stanja Crkve neće svidjeti onima koji su uronjeni u utrobu svijeta, i imat će smisla samo onima koji doista prate znakove vremena.“ (str. 66)

„Kada je čovjek toliko duboko potonuo u stanje tjelesnosti i duša mu je tako slaba da se može ni pojmiti ovaj duhovni govor, njemu će smetati i uznemirit ga ili uvrijediti ovaj način promišljanja o pravim odgovornostima našeg života pred Bogom.“ (str. 81)

„Svatko tko opomene takvu osobu koja je upala u duboko blato oholosti vjerojatno će biti žestoko napadnut, što je prvi znak da se demonska priroda već uselila u tu osobu, koja je nekoć sveto služila [misli se na nevjerne klerike i moderne proliberalne heterodoksne teologe, op. prir.]“ (str. 89)

„Priličan broj svećenika danas ne nadahnjuje mlade jer nedostaje mističnosti, poštovanja, obzira prema svetoj Predaji. Znam da zbog ove izjave neću postati popularan, ali ovdje nije riječ o meni, već o razotkrivanju onoga što je pogrešno.“ (str. 168)

„To će možda zvučati agresivno onima koji uživaju u zemaljskoj teologiji, modernoj teologiji, koja govori o miru i o tome kako biti jedno s cijelom zemaljskom kuglom. Tko to ne bi volio? Problem s tom teologijom jest u tome da će se njezino viđenje postići u Svetom Gradu Jeruzalemu, onome na Nebu, a ne na ovoj zemlji. “ (str. 174)

„Mnogi će se sablazniti čitajući ove riječi, osobito oni koji su zadovoljni načinom na koji žive svoju vjeru, oni koji su dizajnirali vlastito katoličanstvo.“ (str. 225)

„Znam da nije politički ispravno izreći te istine, ali ne dao Bog da se na bilo koji način podredim ikakvom mjerilu ljudskog obzira, jer bih time ugrozio svoj strah Božji i poslanje da razotkrivam i objavljujem ono što mi je Bog otkrio.“ (str. 227)

Baš dobro da kod posljednje izjave završavamo time gdje Restrepo tvrdi „da mu je Bog (nešto) otkrio“, a time se bavi i njegova prva knjiga povijesti njegova obraćenja „Iz tame u svjetlost“ kao i sav njegov misonarski apostolat. Dok govori o nekim lošim stranama katoličkih karizmatika (dakle nekim!), dobro je znati da Restrepo od svog mjesnog ordinarija ima podršku za svoj apostolat. Osobno ne vjerujem da netko može kritizirati katoličke karizmatike a da se sam ne rukovodi istim principima podlaganja duhovnom autoritetu kakav predlaže za druge:

„Uzeti tu slobodu i djelovati po „darovima Duha Svetoga“ bez strogog duhovnog vodstva Crkve prava je tragedija. Ni vodstvo samo jednog svećenika nije uvijek dovoljno, jer danas moramo jako paziti da tražimo duhovno vodstvo samo od onih koji ostaju poslušni Svetoj Stolici i Svetome Ocu.“ (str. 144)

Dakle, Restrepo u knjizi nudi politički nekorektno štivo, ali evanđeoski ipak pravedno. Bez glađenja ušiju, kakva je i sama ponuda Evanđelja – uzmi sve što se u njemu traži ili ništa. Evo Marinovog opisa tog stanja:

„Ljudi čuju pravo Evanđelje, kakvo ono jest, i zavijaju kao vukovi, koračaju amo – tamo i pušu, nemirni i zbunjeni. Čista istina je kao sol na rani.“ (str. 255)

Ovo me podsjeća na jednu drugu knjigu, i njena autora Karla Keatinga, američkog apologeta – „Što katolici doista vjeruju?“ gdje predlaže za poboljšanje propovijedi naših svećenika bavljenje apologetskim temama, tj. jednom vrstom vojevanja oko istine:

„Ono što vjernici u crkvenim klupama žele čuti jest bit i drama. Ovo dvoje ide ruku pod ruku. Kad kažem drama, ne mislim na teatralnost. (…)ÂÂ „Naposlijetku, koliko među nama ima onih koju su, slušajući godinama takve sentimentalne propovijedi (po mjeri svjetovnog mentaliteta ‘linije manjeg otpora’ op.a.), povukli za rukav svoga župnika i kazali mu kako je vrijeme da župna zajednica odraste i da umjesto gutanja pobožnih pričica prijeđe na pravi užitak upoznavanja evanđeoskog Krista?“

Jedna od najdražih ekspesija crkvenih otaca i crkvenih naučitelja – vojujuća Crkva, svoj novi uzlet doživljava u Restrepovoj knjizi. Drago mi je da uslijed tolikih razvodnjenja vjere prvo poglavlje nosi upravo naziv „Pravi vjernik katoličke Crkve“. Čujmo dakle neku početnu nakanu pisanja knjige u prvom poglavlju:

„Duboko sam uvjeren u to kako je danas došlo vrijeme da čvrsto stisnemo oružje Evanđelja koje nam je Bog dao kako bismo branili duše od teškog stanja materijalizma koji milijune ljudi odvodi u popast pred našim očima. Ono što je još gore jest činjenica da se to događa dok naša moćna otajstvena oružja pokraj nas miruju. (…) Čovjek se doista ražalosti kada čita o sramotnim odlukama što su ih donijeli neki crkveni autoriteti, o tolikim zlodjelima vezanim za svetu Predaju, o neposlušnosti tolikim nalozima Svete Stolice i pape te o pogrješnom postupanju u liturgiji. Jasno se vidi kako su neki od tih crkvenih autoriteta zavedeni i kako se bez straha javno pokazuju pred cijelom Katličkom crkvom koja ima više od milijardu vjernika. Unatoč tome, vrlo se malo čini da se to popravi, osim što se to kritizira ili se o tome daju različite prosudbe, jer su takvi ljudi poznati kao „moderni i liberalni teolozi“. Kao da su zauzeli položaj u Crkvi i učvrstili mjesto za sebe na gotovo jednak način na koji su aktivni relativisti, feministi i homoseksualci uspjeli postići da ih današnje društvo prihvati. U nekim krajevima, u Crkvi, nema velike razlike između ‘vanjskoga’ svijeta, koji živi mimo Božjih zakona, i tih modernih katolika koji su stvorili vlastitu ‘crkvu’ “ (str. 12)

Dakle, Restrepo se odlučio iz poglavlja u poglavlje pokazivati opasnosti koje vrebaju po vjeru i čovjeka kao čovjeka, trubiti na uzbunu, i ‘novačiti’ vjernike za spas duša. Poglavlje 2 bilježi:

„Danas smo suočeni s jednim još većim zlom – čovječanstvo ne samo što je izmislilo svoje bogove, nego čak koristi Isusovo ime da osnuje religijsku industriju koju prodaju diljem svijeta pod izlikom širenja radosne vijesti Evanđelja. Dosita, izmislili su lažnog Isusa. “

Na što bi se ovo moglo odnositi? Prije toga mali uvod: naša Crkva doista prilično toga poduzima po pitanju branjenja prirodnog moralnog zakona u društvu – npr. status braka, protivljenje umjetnoj oplodnji, kontracepciji, abortusu i slično. Međutim, nedovoljo toga se poduzima na čuvanju doktrinalnog pologa, naročito u obrani od agresivnog protestantizma koji od osnutka nastoji katolike izvući iz Katoličke Crkve i unovačiti ih u ono što Restrepo među ostalim kroz cijelu knjigu naziva „alternativno kršćanstvo“ ili „najslabiji oblik kršćanstva“:

„Odanost svetoj Predaji jest stanje poslušnosti koje nas oslobađa. Zato je Sotona usadio duha oholosti i podjele u one koi su napustili Crkvu prije 500 godina odcjepljujući ih od svet Katoličke crkve koju je ustanovio sam Krist 1500 godina prije reformacije.“ (str. 18)

Poglavlje 4 ističe dramu neevangelizacije u kojoj tavori Crkva današnjice:

„Odrastao katolik koji se još uvijek hrani duhovnim mlijekom vodi dvostruk život, svoj život i život s Bogom (…) Takav vjernik neće biti spreman suočiti se s Evanđeljem u plamenu i vatri, neće biti nikada sposoban potaknuti nikoga po ognju Duha Svetoga. Jasno se vidi koji ljudi ne primaju krutu hranu, jer je cijelo njihovo držanje i ponašanje nemoćno kada se nađu u muci i nevolji, općenito kada su suočeni s duhovnim stvarnostima. Takav će vjernik kod nevjernika izazvati samo žaljenje. Nikada neće biti sposoban nijednu dušu privesti u Božje Kraljevstvo, bit će neostvaren vjernik. Takav će čovjek vjerojatno odgurnuti ljude još dalje od Boga, što je opasno protusvjedočanstvo vjere.’’

Poglavlje 5 nudi misao jedne od najraširenijih katoličkih duhovnih bolesti današnjice, u teologiji poznate kao „korisni Bog“:

„’Bog kao moj sluga’. Kada vidimo ove riječi ovako napisane, teško je povjerovati i prihvatiti da doista razmišljamo i živimo na takav način. Vrlo je tužna istina da se ponekad, a neki od nas i uvijek, prema Bogu odnosimo kao prema sluzi.“ (str. 34)

Nerijetko se sjetim Pavlovog: „Jao meni ako ne propovijedam Evanđelja“. Nevolja je u tome što za Evanđelje ne vrijedi nikakav arheologizam – ne zastarijeva. I nama jao ako ne svjedočimo Evanđelje:

„Tko god se srami svjedočiti za Božje Kraljevstvo, njega će zanemariti anđeli Božji koji prolaze pokraj nas dok hodaju zemljom stavljajući Božjim ovcama znak na čelo. Mnogi se uznemire kada se ovo spomene, jer ne razumiju stvarnost naše duhovne borbe. Malo je njih doista svjesno koliko je stvarno ono što čitaju u Evanđelju i čuju na nedjeljnoj svetoj Misi. Mnogima se te istine događaju u svetim knjigama, ali daleko od toga da se događaju unutar njihovih malih srdaca. Postoji ponor između objavljene istine i njezina stvarnog poimanja u nutrini čovjekova srca, a ovdje govorimo o nekim takozvanim vjernicima, o ljudima koji misle da doista prakticiraju vjeru zato što ispunjaju neke liturgijske zahtjeve u određenim trenucima, ali u stvarnosti nisu usvojili nijednu od istina sadržanih u samoj ispovijesti vjere.“ – (str. 40)

Sve što je u katoličkoj vjeri homogeno, samo je homogeno ako je cjelovito. Stoga se pitam koliko kao vjernici računamo na općinstvo svetih slavne i trpeće Crkve, te anđela, a koliko ‘prema van’ računamo samo na vidljivu našu vojujuću Crkvu? Koliko je nama samima ozbiljno ono: ‘Zato molim blaženu Mariju vazda Djevicu, sve anđele i svete, i vas braćo, da se molite za me Gospodinu, Bogu našemu’. Autor dotiče ovu misao u 7. poglavlju:

„Moramo razumijeti da biti aktivan i vjeran Bogu znači biti povezan s nebeskom vojskom, s cijelim korom Božjih anđela. Sve ono iz duhovnoga svijeta što ne možemo vidjeti zbog toga što smo u tijelu, štite Božji duhovi koji su na našoj strani kao dio iste vojske kojoj i mi pripadamo. Oni nadopunjuju i uravnotežuju sve što nama nedostaje kako bismo bili potpuno učinkoviti kada se suočimo s neprijateljem. “ (str. 49)

Nije neobično pomisliti „kako to da je već 21. stoljeće kršćanstva na djelu, a svijet ni upola nije još evangeliziran? Sljedeća misao nam tada lako može biti superduhovna, ili negativno racionalizirajuća tipa: „pa na Bogu je da da vjeru svima kada i kako hoće“. Je li to baš tako?

„Dakle, biti katolik znači imati duboku svijest o odgovornostima koje su nam dane sakramentom krštenja. (…) Kada bi izabrana Božja vojska bila potpuno svjesna snage koju joj je Bog dao po Isusu, cijelo bi čovječanstvo do sada već upoznalo Isusa i postalo katoličko.“ (str. 59)

Idete li kada s Mise, bez nadnaravnog osjećaja da ste također prisustvovali nečem najuzvišenijem, sakralnom, numinoznom? Ne brinite, nije to toliko čudno, vjerojatno vam je osjećaj vjerodostojan. Vjerojatno su vam prirodna i duhovna čula sugerirala da ste sudjelovali u praktično posve ljudskom činu jer je i pristup tom uzvišenom spomen-činu, dakle euharistiji bio takav – posve ljudski.

„Kao katolici suočeni smo s Crkvom kojoj je mnogo gdje oduzeta svijest o nadnaravnom, s klerom koji u mnogim slučajevima postupno postaje sve skeptičniji glede duhovnoga svijeta i sve racionalniji, praktično i institucionalno, do te razine da više sliči nekom protestantskom tijelu [u smislu – ‘pabirčim’ po sv. Predaji selektivnim osobnim činom – op.prir.](…) Svjedoci smo da se čak i u najtradicionalnijim sjemeništima i teološkim školama diljem Europe i Sjeverne Amerike ozbiljno rasipa sveta Predaja i razvodnjava sveta liturgija.(…) Nisu svi dijecezanski svećenici zahvaćeni time, a ni svi pripadnici spomenutih vjerskih redova. No, to je kao kada bismo rekli da u obitelji od desetero članova petero ozbiljno boluje od zarazne bolesti.“ (str. 66)

Ekumenizam Restrepo dotiče nekoliko puta. Evo početnog otvaranja:

„Mogli bismo uzeti ove Papine riječi za današnji svijetu, u kojemu riječ ‘ekumenski’ zvuči poznato mnogim kršćanima. Jer više se ne temeljimo na svetoj Predaji nego se trudimo slagati se jedni s drugima bez sukoba. Nije nas briga koliko se moramo odreći onoga što je sveto sve dok se uspijemo naći negdje na sredini gdje su svi sretni i sporazumjeti se oko svake razlike koja nas dijeli. To je filozofija koja teologiju zaodijeva na vrlo lukav i moderan način, bez obzira na to koliko se u tome procesu razvodnjava pravo Kristovo Evanđelje. No, tako se gradi slaba Crkva. Tako se Crkvu pretvara u ‘masonski san’. Tko se može suprotstaviti brojnim slabićima proizišlim iz plesa u kojemu su zagrljena razna vjerovanja, moderne ideje i prakse kršćanstva, prakse što su ih većinom osmislile mračne i proračunate sile, kao što su masoni, koji su se infiltrirali u Katoličku crkvu? O istini se ne raspravlja. Nju se samo navješćuje, svjedoči, uzvisuje i časti. Nju se treba postaviti kao činjenicu, a ne kao predmet rasprave. “ (str 68 – 69)

Poglavlje 13. Nosi naslov „Đavao danas uspijeva opčiniti svijet“. Ljepše se to danas teološki kaže preko nekog simptoma kao „diktatura relativizma“ ili slično. Čujmo i počujmo:

„Sotonin duh stvara globaliziranu ljudsku rasu, koja se brine samo o ‘dobrobiti’ planeta, što vladama i ljudima na vrh popisa prioriteta stavlja ozonski omotač. Na taj način nismo sposobni vidjeti ni zaštititi ozonski omotač srca. (…) Ali, kada bismo pogledali duboko u srce tih vladaÂÂ društava, vidjeli bismo narod koji je potpuno izgubio moral, vrijednosti i načela, narod koji se odrekao starih istina i zamijenio ih gay pokretima, feminističkim organizacijama, zakonima o abortusu, eutanaziji, istospolnim brakovima, zakonima mržnje koji ograničavaju propovijedanje Evanđelja, pornografijom i mnoštvom drugih nemoralnih životnih pojava koje stvaraju najpovoljnije okružje što daje podstreka svakoj mogućoj fanatičnoj sili da iz paklenoga mraka izbija na površinu i proglašava što je ispravno a što krivo.ÂÂ “ (str. 77 – 78)

Poglavlje 15 pokazuje „sofisticiranu teologiju“ često sasvim nepraktičnu za vjerski život:

„Lako možemo pronaći neku sofisticiranu teologiju koja bi nam razumski pokazala kako biti ‘vjeran Bogu’ i kako ‘biti siguran da poznajemo Božju volju’ u svome životu. Previše želimo biti kreativni i nismo zadovoljni jednostavnim odgovorima, zbog čega postajemo žrtva svih vrsta učenja i gledišta. Mnoga od tih učenja prikazuje se u okvirima same vjere, ali su previše složena da bi bila objektivna, praktična i dovoljno učinkovita za primjenu u svakodnevnom životu. To je razlog zbog kojega toliki svećenici i obrazovani laici postaju krajnje bahati i oholi te kako gube najvažniju sastavnicu koja bi ih pretvorila u prave i djelotvorne Kristove vojnike, a ta sastavnica jest dar poniznosti.“

Danas je najpopularniji tzv. ‘korisni Bog’, – Isus koji daje zemaljske blagoslove kao zdravlje ili spas od neimaštine. Takvo kršćanstvo ne poznaje križa i ne treba sakramente. Poglavlje 12.: „Duhovni boj“ i pog. 19.: „Čuvajmo blago istine koje nam je dano“ zato po nekim primjerima možemo spojiti u jedno:

„Ovo su vremena u kojima đavolske snage izvode najčarobnije predstave i upravo tada ljudi s religioznim ambicijama i duhovnom pohlepom upadaju u najveće zamke zabilježene u povijesti kršćanstva. Kršćanski će mađioničari napučiti arene religijskih spektakla diljem svijeta i milijuni će ljudi biti prevareni predstavom koju će đavao prikazivati preko njih. Čudesna ozdravljenja i čudesa velikih razmjera ostavit će dubok dojam na srce i oči mnogih ljudi.“

„Danas vidimo Latinsku Ameriku pod opsadom svih vrsta ‘kršćanskih glasova’. Posljedica toga jest da više ne postoji jedan duhovni smjer. Svi ti ‘trgovci imenom Isusovim’ hvataju sve uspavane, zbunjene, otpale i mlake katolike i obraćaju ih na najtužniji spektakl slavljenja i propovijedanja u ‘snazi krvi i imena Isusova’. Te sile podjele i pomutnje ulaze u tradicionalne katoličke zemlje Europe, poput Irske, španjolske i Portugala (među ostalima). Američki mađioničari, poput Benny Hinna, pune stadione i opčinjuju tisuće ljudi čudesnim spektaklom u kojemu stotine padaju u duhu na mahanje ruke propovjednika. Svi su ti ljudi gladni nadnaravne predstave, plaćaju koliko god se od njih traži, kupuju što god se prodaje i sudjeluju u areni koja nije nimalo drukčija od dvorane nekog mađioničara poput Davida Copperfielda. Jedina je razlika u tome što je Isusovo ime stavljeno u središte magijskoga čina, ali su obje spomenute osobeÂÂ prošle obuku u istoj školi za mađioničare. Ljudi nisu naivni, samo su praznovjerni i slabi na magiju i gatanje. Ako se magiju i gatanje nudi u ime Isusa, onda ih to čini vjerski legalnim. Posebno taj Hinn pokupi informacije iz knjiga naučitelja Katoličke crkve, primjerice svetog Ivana od Križa, svetog Franje Asiškog i drugih, i iz njihova učenja piše knjige i prikazuje ih kao nadahnuće od Boga. (op.a.: ovdje treba spomenuti da i Hrvatska ima svoje promicatelje Benny Hinna, laika Dražena Bušića koji ga hvali na televiziji, i klerika vlč. Dražena Radigovića koji hvali i vjernicima preporuča knjige Benny Hinna).“ (str. 74; 122)

O zavodničkom ekumenizmu:

„Kako se Neprijatelj koristi ekumenizmom? Ekumenizam bi trebao podrazumijevati to da se sjedne za okrugli stol sa svim različitim kršćanskim skupinama i razgovara zašto mi jesmo i zašto ćemo uvijek biti Majka Crkva, i zašto bismo svi trebali biti u jednoj Crkvi ako doista ispovijedamo pravo kršćanstvo, koje je utemeljio osobno naš Gospodin za vrijeme svoj javnog djelovanja u Judeji. Umjesto toga, Đavao je to izokrenuo pa često susrećemo oblik ekumenizma gdje se sastajemo kako bismo slavili i propovijedali i pretvarali se da smo, kao katolici, samo još jedna kršćanska denominacija, tvrdeći da smo, ako se ovako slažemo, već jedno i nema nikakve potrebe slušati ni obazirati se na svetu Predaju ni na bilo koje područje našeg judeo-kršćanskog nasljeđa, kao što je biti poslušan Stolici svetoga Petra u Rimu. To im uspijeva. Znam da u Južnoj Americi ima katoličkih laičkih molitvenih zajednica koje postoje već više od 25 godina i koje već dugo imaju svaka svoju protestantsku skupinu s kojom moli i koje zajednički propovijedaju ‘svoja učenja’. Posljedice te pojave toliko su pogubne da bi čovjek najradije plakao. Stotine katolika, pripadnika tih zajednica, prihvatile su evangeličke obrede i pentekostalne kultove, a nijedan evangelik ni pentekostalac, od koji su 90 % nekad bili katolici, nije se vratio u Katoličku crkvu. Dakle, te ‘posebne ekumenske zajednice’ postale su područje novačenja i jezero pecanja onim sektama koje su u Latinskoj Americi ekstremno nasilne prema Katoličkoj Crkvi. (op.a.: To je zapravo svijetski trend. I Hrvatska ima svoje primjereÂÂ – Riječ života kao najveća pentekostalna zajednica, ali i sve druge također se sastoje od 90% bivših katolika.)“(str.123-124)

O nezdravim snagama unutar Crkve:

„Ne trebamo se bojati borbe za istinu. Naša Crkva treba prave vjernike za duhovnu borbu. Ne trebamo aktivne homoseksualce odjevene u svećeničke haljine. Oni koji odaberu Sotonu za svoga gospodara, ne mogu vršiti svetu službu svećenika, redovnika i posvećenih laika. Trebali bismo ih razotkrivati, pozivati ih da prigrle obraćenje, da započnu s ozdravljenjem i da prestanu tvrditi kako su dionici najsvetije dužnosti što je ikada dana ljudskom biću. Katolička crka nije poduzeće ni društveni klub ni institucija za ljudska prava. Biti svećenik ili redovnik nije zanimanje. To je sveti poziv, izravan poziv od Boga. Svi ti ljudi koji su se ubacili u Crkvu i koji djeluju kao svećenici ili redovnici u stanju nevjere po tome što krše svoje zavjete i sudjeluju u razvratnu životu (poneki imaju i djecu ili su prihvatili poganske i magijske filozofije, liberalnu teologiju, ili bilo koju od brojnih hereza) moraju se obratiti ili odmah napustiti Crkvu. Ne bojmo se njihove reakcije. Oni obično oko svojih poroka izgrade tim, snažan krug potpore, ali vjerna vojska može amputirati ta đavolska djela i Bog će biti na njihovoj strani.“ (str. 127-128)

Eshatološki govor:

„Nije nikakvo iznenađenje da su na ovome samom kraju posljednjih vremena, u kojima mi živimo, sile zla usmjerene na to da izopače život i življenje vjere svetih institucija, kao što je brak, te od njih čine čistu zabavu i igračku nečiste seksualnosti. To je najbrži način dovođenja ljudske rase do uništenja. Istospolni brakovi su najkarakterisičnija grozota koju je Đavao izazvao, kao posljednji udarac kršćanskim temeljima Božje ljubavi među nama(…) Brak između čovjeka i životinje nije toliko daleko. ’’ (str.197)

Još o hibridnom kršćanstvu i lažnom ekumenizmu:

„Svaki put kada Đavao odvuče katolika u jedno od hibridnih kršćanstava reformacije, on oduzima još jednu dušu koja daje zadovoljštinu, još jednog euharistijskog vojnika, još jednog pričesnika. Kada bismo samo znali što to u otajstvenom smislu znači, bili bismo na oprezu dan i noć da zaštitimo svoju Crkvu od tih užasnih zabluda. Pravi bi se ekumenizam trebao temeljiti na načelu jedinstva. Mi smo jedna Crkva i to bi trebala biti svrha jedinstva. Bili smo jedno petnaest stoljeća. Je li Duh Sveti, odnosno milijuni svetaca i svetih, bio u krivu sve te godine i jesu li vođe reformacije dobili objavu od Duha Svetoga da utemelje novu crkvu? To je daleko od istine. Morali bismo biti ludi da povjerujemo u to makar i na tren. Najveće žaljenje Martina Lutera zbilo se u trenutku njegove smrti, kad je vidio sve milosti koje je potratio time što je odbacio autoritet Crkve i svoje zavjete čistoće i poslušnosti.“ (str 225-226)

Ako ćemo praviti konačnu sintezu, možemo reći da zajednički teološki naglasak za cijelo djelo čini zaboravljeni vojni žargon, tj. pojam ‘vojujuće Crkve’ – ‘Ecclesia militans’, često u praksi namjerno zamijenjen s ‘politički korektnim’ terminom ‘putujuća Crkva’. A i ako se koji puta i primijeni taj naziv, ide se u tumačenja da se to vojevanje odnosi na vojevanje sa vlastitim nesavršenostima (i to je eufemizam za mane i grijehe), a ne recimo na vojevanje za duše (evangelizacija kao prva zadaća Crkve) i vojevanje protiv Sotone koji s nama vojuje dirali mi njega ili ne. To onda naravno dobiva svoj odjek i u stvarnosti, u smislu učinkovitosti poruke spasenja. Evo nam nekoliko Marinovih ilustracija o našoj ‘vojnoj zadaći’ širenja vjere:
,,Prikazat ću ono o čemu sam meditirao pred našim Gospodinom Isusom, u molitvi i klanjanju pred Presvetim Sakramentom, glede katoličke vojske – vojujuće Crkve na zemlji.(… ) Govorimo, onda, o tome tko mi uistinu jesmo. MI SMO BOŽJA BOJSKA. Jedan Bog, jedna vjera, jedna Crkva – katolička Božja vojska.’’ (str. 13)

,,Osjećao sam veliku potrebu probuditi u katolicima mnogo dublju svijest o našoj vjeri, o dubljem poimanju i ostvarivanju Crkve kao vojske – ‘Božje vojske’. Duboko sam uvjeren u to kako je danas došlo vrijeme da čvrsto stisnemo oružje Evanđelja koje nam je Bog dao kako bismo branili duše od teškog stanja materijalizma koji milijune ljudi odvodi u propast pred našim očima. Ono što je još gore jest činjenica da se to događa dok naša moćna otajstvena oružja pokraj nas miruju.’’ (str. 10)

,,Biti kršćanin znači biti dio jedne vojske. Biti unovačen u tu vojsku znači biti na dužnosti dvadeset četiri sata dnevno do dana kada budemo pozvani pred Božji su. Ondje ćemo morati položiti račun o poslanju koje nam je bilo povjereno, o brojnim dušama koje su nam bile dodijeljene da ih štitimo i čuvamo sve vrijeme.(…) To su sve one duše koje se nađu na našemu putu tijekom cijeloga našega života.(…) Od trenutka kada primi sakrament svete potvrde čovjek je potpuno zreo vojnik, sposoban poraziti najžešći Sotonin bataljun.(…) To je duhovni rat. Duše nemaju dobi i borba se vodi protiv palih anđela koji su također bezvremeni. Iako tu bitku vodimo u materijalnom svijetu, to je duhovna bitka, jer se izravno i strogo tiče vječnoga spasenja cijeloga čovječanstva, a bojišnica se nalazi unutar nevidljiva područja duhovnoga svijeta, protiv moći, gospodstva i vrhovništva Đavla.(…) Katolik treba prepoznati ulogu koju ima kao Kristov vojnik, veličinu svoje zadaće i moć svoje vojske. U protivnom, njegov će život u Kristu biti tako slab da ga neće moći poduprijeti pred Božjim sudom u trenutku smrti. Bit će poput vojnika koji je dezertirao iz vojske.’’ (str. 16-17)

,,Moramo znati kako rukovati Božjim sredstvima koja su nam darovana kako bismo sudjelovali u borbi, i onda kada smo ranjeni. Ta sredstva, ta oružja, jesu sakramenti. Primanje sakramenata bit će životno važan uvjet za postizanje visoke stege.’’ (str. 22)

,,Strašno je gledati Kristova vojnika koji ima i potrebnu odoru i oružje, ali je izgubljen u cirkusu ovoga svijeta, kako prostituiranjem s lažnim bogovima svijeta, kao što su novac, prestiž, slava, politička moć i zadovoljstva, iskvaruje dušu, otvrdnjuje srce i čini ga neosjetljivim na vjerske aktivnosti, što vjernika pretvara u izdajnika.(…) Ništa ne može stajati na putu Kristovu vojniku koji uistinu s uvjerenjem i pouzdanjem drži svoja duhovna oružja. Kad bi izabrana Božja vojska bila potpuno svjesna snage koju joj je Bog dao po Isusu, cijelo bi čovječanstvo do sada već upoznalo Isusa i postalo katoličko.’’ (str. 54.; 59.)

Konačni zaključak – ovo iznimno značajno djelo M. Restrepa (gdje moramo svakako zahvalitinakladničkoj kući ‘Benedikta’ na odličnom raspoznavanju duhova) nezaobilazan je priručnik života vjere i duhovnosti za svakog katolika. Ne samo da će, uz uvjet osobne raspoloživosti, uspjeti probuditi one zaspale ili pospane, nego će i onima budnima pojačati svijest o njihovoj vojnoj zadaći. Spašavati duše za Božje kraljevstvo i njegovu Crkvu – izričito postavljena primarna zadaća, pomoću duhovnih sredstava iz nepresušne riznice sakramenata i tradicije duhovnosti; formula čija se važnost nikad ne može dovoljno isticati i opetovati. Knjigu možete nabaviti na ove kontakte.
Mirko Horvat

mirko.horvat@katolik.hr

Dodatne informacije

Težina 0.33 kg

Recenzije

Još nema recenzija.

Budi prvi koji će recenzirati “Katolici, probudite se!”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *